Ebru umjetnost: Umjetnost koja se izdignula iznad oblaka zaborava

Nakon što je “sveta riječ” pretočena u pismo, to pismo je nakon nekog vremena došlo u dodir s umjetničkim sklonostima naših predaka. Iz jednog takvog dodira izrodile su se umjetnosti kakve su kaligrafija, iluminacija, ebru i koričenje. Tokom 16. stoljeća, kad je Osmansko carstvo bilo na vrhuncu, i ove grane umjetnosti daju najljepše plodove


Ebru je umjetnost koja se izvodi na način da se po površini guste mase u čijem je sastavu velik procent vode nanosi boja, nakon čega se nastali motivi ili oblici prenose na površinu papira koji se postavlja iznad te tečnosti. Stoga se još zove i slikanje na vodi. Što se tiče porijekla naziva “ebru”, smatra se da dolazi od perzijske riječi “ebr” (nalik oblaku) ili “ab-ru” (površina vode), odnosno od čagatajske riječi “ebre” (naborano ili valovito). Zbog naboranog izgleda koji podsjeća na motive s mramora, na evropskim jezicima ebru je opisana kao “marmor papier”, “papier marbre”, “marbled “paper”, dok se na arapskom opisuje kao “varakul-mudžezza”.

Nastao u Buhari
Za ebru se vjeruje da je nastao u 8. i 9. stoljeću u Buhari, gradu na području današnjeg Uzbekistana. Odatle je ova umjetnost stazama Velikog puta svile, preko Irana i Anadolije, stigla do Istanbula. Poput drugih knjižnih umjetnosti, svoj razvojni put nastavlja u Istanbulu, gdje uspon umjetničkog izražaja doživljava tokom 16. stoljeća, a vrhunac u godinama 17. stoljeća. Slike rađene ebru-tehnikom u tom periodu su pronalazile put i do svojih kupaca na području Evrope.
Najstarije poznato djelo rađeno ovom tehnikom nalazi se u biblioteci Univerziteta u Istanbulu. Pretpostavlja se da je djelo nastalo prije 1519. godine. Postoji još jedna slika rađena ovom tehnikom, koja se čuva u istanbulskoj Topkapi palači, za koju se vjeruje da je naslikana 1539. godine. S obzirom na to da u to vrijeme nije postojala praksa potpisivanja slika, osim kod onih koje su nastale u posljednjem periodu Osmanskog castva, podaci o ranijim slikarima nisu nam dostupni.
Neka od poznatih imena u svijetu ebru umjetnosti su osmanski slikari poput Şebek Mehmet-efendije, Hatip Mehmet-efendije, Šejh Sadik-efendije, Nafiz-efendije i Hezarfen Ethem-efendije. Što se tiče ranih godina nakon osnivanja Republike Turske, do posebnog izražaja u ovoj umjetnosti došli su Necmettin Okyay, Sami Okyay, Sacit Okyay, Abdulkadir Kadri-efendija i Mustafa Duzgunman.

Nekoliko osnovnih grupa
Glede motiva i oblika koji se slikaju, ebru umjetnost je podijeljena na nekoliko osnovnih grupa. U zavisnosti od pravca pomjeranja boje na površini vode, nastaju vrste kakve su “gel git” – plima i oseka, “šal” – kašmirski ebru, “tarakli” – češljani ebru, “bulbul juvasi” – gnijezdo slavuja, “hatip” – ebru motivi i “čičekli” – cvjetni ebru. “Batal” – krupni ebru, tehnika je kojom se motivi nastali na vodi, bez ikakve manipulacije, prenose na površinu papira.
Prilikom ocjene ljepote jednog ebru djela, tri komponente se uzimaju u obzir. To su hav, hale i dezen. Hav predstavlja visinu boje na površini papira. Kad se dodirne, ona daje osjećaj baršunaste površine, a najbolji rezultati postižu se primjenom zemljanih boja. Hale (aureol), predstavlja svjetlosni krug koji se nalazi oko svake kapljice boje. Postiže se tako što se u smjesu boje doda životinjska (goveđa) žuč. Dezen predstavlja opći izgled ebru djela. Raspored boja, harmonija, oblik motiva, njihova pozicija i veličina, elementi su koji tvore dezen.
Kad je riječ o ebru umjetnosti, onda je moguće govoriti i o određenim ekolima. Turski ebru jedan je od ekola ili stilova unutar ove umjetnosti. Čini se da nije suviše pretjerano očekivati da umjetnici širom svijeta koji se bave ebruom svoju umjetnost nazivaju “turski ebru” ili da koriste samo tehnike koje se odnose na turski ebru. Umjetnost je univerzalna vrijednost. Oni koji daju najveći doprinos u očuvanju i razvoju jedne umjetnosti imaju pravo i da budu oni koji se najviše pitaju u tom domenu.
Veliki broj ebru umjetnika danas radi na način da im je ebru jedina okupacija. Međutim, postoje i umjetnici koji ebru koriste kao komplementarnu umjetnost u svom radu na umjetničkim poljima kakva su minijatura, iluminacija, kaligrafija i slikarstvo. Izrada ebru djela u svrhu njihove primjene na koricama knjiga praksa je na koju nailazimo Za ebru se vjeruje da je nastao u 8. i 9. stoljeću u Buhari, gradu na području današnjeg Uzbekistana. Odatle je ova umjetnost stazama Velikog puta svile, preko Irana i Anadolije, stigla do Istanbula. Poput drugih knjižnih umjetnosti, svoj razvojni put nastavlja u Istanbulu, gdje uspon umjetničkog izražaja doživljava tokom 16. stoljeća, a vrhunac u godinama 17. stoljeća. Slike rađene ebru-tehnikom u tom periodu su pronalazile put i do svojih kupaca na području Evrope samo u tragovima.

Tradicionalni i moderni ebru
Kad se govori o odnosu između tradicionalne i moderne ebru umjetnosti, mišljenja su vrlo raznolika. I dok neki umjetnici insistiraju na održavanju stila koji se oslanja na tradiciju, drugi su pak mnogo slobodniji glede izbora materijala i tehnika koje se primjenjuju. Umjesto da se vodi diskusija oko ispravnosti bilo kojeg od ovih stavova, vjerujemo da bi prihvatanje raznolikosti doprinijelo bogatijem naslijeđu na polju ove umjetnosti. Ljudi koji se širom svijeta bave ovom granom umjetnosti svakako su slobodni da rade onako kako im najviše odgovara. Hoće li se neko djelo svidjeti ljudima ili ne, to je isključivo pitanje ukusa. Tehnika koja danas ne budi previše interesiranja, možda će već sutra biti vrlo privlačna umjetnicima.
U svijetu živi vrlo mali broj umjetnika koji su svoju naobrazbu stjecali od starih majstora i koji posjeduju idžazet (certifikat). Iz tog razloga, tražiti od nekog umjetnika posjedovanje idžazeta da bi mu se omogućilo da podučava ebru, veliko je ograničenje, kako za umjetnika tako i za samu umjetnost. Je li neko dobar ebru umjetnik ili ne, nije sud koji se može donijeti samo na osnovu posjedovanja idžazeta, jer djelo govori najviše o sebi. Naravno, to ne znači da nema koristi od toga da se majstori ove umjetnosti okupe i zajednički definiraju određene kriterije.
Ebru danas prolazi novi period oživljavanja. Kako kod nas, tako i u ostatku svijeta, sve je više ljudi koji se zanimaju za ovu vrstu umjetnosti. Stasavanjem nove generacije ebru umjetnika nastaju i nove tehnike. S tim da, ako se želi očuvati tradicionalni stil, onda treba pružiti veću podršku i pažnju umjetnicima koji slikaju tradicionalnim ebru stilom.
I kad se početkom dvadesetog stoljeća činilo da će umjetnosti kakve su kaligrafija, ebru, iluminacija ili minijatura polahko postati dio prošlosti, krajem dvadesetog stoljeća svaka od ovih grana je na svoj način doživjela novi procvat, a neki umjetnici su čak uspjeli objediniti ove tradicionalne umjetničke grane. Danas, u 21. stoljeću, interesiranje za ove umjetnosti sve više raste. Nadajmo se da je ovo konačna pobjeda umjetnosti nad oblacima zaborava koji su prijetili da zatru trag jednom velikom historijskom naslijeđu.

Sve veća zainteresiranost
Danas je Turska zemlja u kojoj živi velik broj umjetnika koji se bave ebruom. Međutim, interesantno je da i u svijetu postoji sve veći broj onih koji se interesiraju za ovu umjetnost. Stotine hiljada ljudi iz Evrope, Amerike i Azije aktivni su u polju ebrua. Ljudi širom svijeta, zainteresirani za ovu umjetnost, na stranicama kakva je http://groups.yahoo.com/group/Marbling okupljaju se i dijele svoja iskustva s drugima.
Stari majstori ove umjetnosti samostalno su izrađivali sve vrsta materijala koji se koristio prilikom slikanja. Najčešće korišteni alati su: papir, boja, četkica, kapaljka, igla, korito, češalj i sl. Boje koje se koriste za ebru jesu boje koje se ne rastvaraju u vodi. Za izradu tradicionalnih ebru slika koriste se zemljane boje. Ova boje se postavljaju na mramornu podlogu, nakon čega se melju ručnim kamenom koji se zove “destezeng”. Mljevena boja se nakon toga prebacuje u jednu posudu, gdje joj se dodaje voda i životinjska žuč, nakon čega se smjesa ostavlja na sazrijevanje. U zavisnosti od vrste boje, period čekanja može biti od nekoliko sedmica do nekoliko godina. Nakon što se analizira kvalitet pripremljene boje, ona se nakon toga koristi. S obzirom na složenost i dužinu procesa pripreme boja, danas umjetnici sve više koriste gotove proizvedene boje.

izvor: NOVO VRIJEME

Čudesni napitak: Mnoga su prijateljstva započela upravo uz šolju toplog čaja

Porijeklo čaja se veže za područje Kine. Odatle je prenesen u Indiju i Japan, nakon čega se njegovo uzgajanje i kultura pijenja proširuje na evropske zemlje i Rusiju. Krajem 17. stoljeća čaj je prenesen na područje Novog svijeta


Spajajući određene vrste iz biljnog svijeta, čovjek je otkrio namirnice koje konzumira s velikim apetitom. Iako je samo Stvoritelj Taj Koji stvara iz ništavila, čovjeku je data mogućnost da iz postojećih biljnih vrsta, a u skladu s kulturološkim i tradicijskim vrijednostima, izvlači i izdvaja određene sastojke. Iako ponekad manipulirajući strukturom biljke možemo dobiti štetne proizvode (alkoholna pića ili narkotici), ova blagodat u velikom broju slučajeva čovjeku daje mogućnost da svoje požude i apetite zadovolji na pozitivan i dozvoljen način.
Tako je čaj napitak koji se vrlo često koristi u našoj kuhinji, dok je u nekim nacionalnim kuhinjama, a posebno na Istoku, najzastupljeniji napitak u svakodnevnoj ishrani. Mnoga su prijateljstva započela upravo uz šolju toplog čaja. Čaj će nas ugrijati za vrijeme hladnih zimskih dana. A tokom ljetnih dana, čaj je tu da nas oslobodi tjelesne vrućine. Svi oni koji se rukovode poslovicom da gost dolazi sa deset opskrba, te da jednu pojede a devet ostavi za sobom, svoje nastojanje da što bolje ugoste onoga ko im je zakucao na vrata, vrlo često će započeti šoljicom toplog čaja.

Čaj kao biljna vrsta
Čaj (lat. Camellia sinensis) je zimzeleno malo drvo, iz porodice Theaceae od čijeg lišća se pravi ovaj topli napitak. Uzgaja se u tropskim, vrlo vlažnim i kišovitim područjima s umjerenim temperaturama. Zemlja koja najviše odgovara uzgoju čaja jeste zemlja bez kreča i s mnogo kiselosti. Opisani predjeli se nalaze uglavnom u predjelima na višoj nadmorskoj visini. Za pravilan rast čaja, posebno u periodu razvoja biljke, potrebne su velike i konstantne količine kiše. Visina ove biljke koja se obrađuje dok je još zelena dostiže oko 180 cm. Ako se ostavi da raste nekontrolirano, biljka čaja može dostići dužinu od 30 m.
Porijeklo čaja se veže za područje Kine. Odatle je prenesen u Indiju i Japan, nakon čega se njegovo uzgajanje i kultura pijenja proširuje na evropske zemlje i Rusiju. Krajem 17. stoljeća čaj je prenesen na područje Novog svijeta. Što se tiče njegovog uzgoja, Indija je na prvom mjestu svjetskih uzgajivača (28,3 posto svjetskog uzgoja), Kina je druga (23,6 posto), Kenija treća (9,6 posto), Šri Lanka četvrta (9,1 posto) i Turska peta (6 posto). Ostaje zemlje pokrivaju 23,4 posto svjetskog uzgoja ove biljke.
Čaj predstavlja ljekovitu biljku koja se konzumira, što iz kulturoloških razloga, što iz navike, još od 3000. godine pr.n.e. Kineska izreka “više volim provesti tri dana bez hrane, nego tri dana bez čaja” najbolje pokazuje odnos Kineza prema ovom napitku.

Crni i zeleni čaj
Osim crnog čaja, koji je vrlo rasprostranjen u mnogim zemljama, čaj se može konzumirati i u obliku zelene biljke. Obje vrste čaja se dobijaju od lista iste biljke. Međutim, njihov okus i hemijski sastav razlikuju se ovisno o procesu fermentacije kojoj je čaj bio izložen. Crni čaj se dobija tako što se listovi zelenog čaja drže u vlažnim i hladnim prostorijama sve dok putem oksidacije ne dobiju crnu boju. Tokom procesa oksidacije dolazi do spajanja velikog broja polifenola (materija koja sprečava nastanak karcinoma) i jakih antioksidanata (materija koja sprečava oksidaciju), tako da čaj u određenoj mjeri gubi svoja antikancerogena svojstva. S obzirom na to da sadrži jače polifenole, zeleni čaj predstavlja jači antioksidant u odnosu na crni čaj.

Koristi od čaja
Naučna istraživanja su pokazala da je čaj nakorisniji ako se koristi kao zeleni čaj, odnosno u obliku u kojem je stvoren. Koristi koje ćemo spomenuti uglavnom se odnose na zeleni čaj, iako se i kod crnog čaja u određenoj mjeri mogu pronaći slična svojstva.

Čaj kao antioksidant
Istraživanja su pokazala da čaj ima jače zaštitne osobine od antioksidanata kakvi su vitamin C i E. Kisik, koji je neophodan za ljudski život, može biti štetan za čovjeka kad se nađe u obliku slobodnih radikala. Aktivni kisik (kisik koji je izgubio elektrone pa je sklon da iz okolnih molekula vuče elektrone) u reakciji s bilo kojom materijom u organizmu dovodi do njene oksidacije. Kao rezultat toga, dolazi do dezintegracije masti, DNK trpi štetu i dolazi do urušavanje ćelijske membrane. Sve to su pojave koje prethode nastanku tumora. Svojim antioksidantnim učinkom, čaj sprečava oksidaciju, ponajprije masnih tkiva, ne dozvoljavajući nastanak toksina. Dezintegracija osnovnih elemenata ljudskog organizma, na čelu s mastima, osnovni je razlog koji dovodi do pojave ateroskleroze.

Snižavanje holesterola
Holesterol je poznat kao “loša molekula” koja uzrokuje različite bolesti, posebno kod osoba u poznim godina Mnoga su prijateljstva započela upravo uz šolju toplog čaja. Čaj će nas ugrijati za vrijeme hladnih zimskih dana. A tokom ljetnih dana, čaj je tu da nas oslobodi tjelesne vrućine. Svi oni koji se rukovode poslovicom da gost dolazi sa deset opskrba, te da jednu pojede a devet ostavi za sobom, svoje nastojanje da što bolje ugoste onoga ko im je zakucao na vrata, vrlo često će započeti šoljicom toplog čaja ma. Međutim, treba znati da postoje dvije vrste holesterola ‒ dobar i loš holesterol. Ta gruba podjela u osnovi zavisi od veličine molekula koje nose holesterol. Dobar holesterol je osigurač rada ćelije i on ima aktivnu ulogu u vitalnom procesu kakav je proces izgradnje ćelijske membrane. Rizik da takav holesterol začepi krvni sud relativno je nizak. Kad se spomene loš holesterol, tad treba znati da se radi o molekulama nosačima holesterola, koje lahko ulaze u krvne sudove uzrokujući njihovo začepljenje.
Rezultati istraživanja pokazuju da dovoljna konzumacija čaja dovodi do pada lošeg holesterola. Tako je jedno istraživanje pokazalo da ljudi koji konzumiraju čaj imaju isti nivo holesterola kao i ljudi koji ga ne konzumiraju, iako su konzumirali hranu sa dvostruko više holesterola.

Antibakterijski i antivirusni efekt
Katehini kao jedan od osnovnih sastojaka čaja, snažni su antibakterijski i antivirusni agensi koji djelujući na mikroorganizme sprečavaju nastanak različitih oboljenja, kakva su karijes ili HIV (virus koji uzrokuje uništenje imunog sistema). Neka istraživanja su pokazala i da zeleni čaj sprečava širenje zaraznih bolesti kakve su proljev, kolera i sl. Treba dodati i to da se čaj preporučuje za simptomatsko liječenje gripe.

Ostale koristi od čaja
Navedimo još neke pozitivne efekte konzumacije čaja:
‒ otklanjanje lošeg zadaha
‒ sprečavanje prehlade i gripe uz pomoć vitamina C
‒ zaštita od dijabetesa tipa 2
‒ ublažavanje alergijskih simptoma putem blokiranja ključnih receptora
‒ ublažavanje simptoma kod Parkinsonove bolesti
‒ usporavanje HIV-infekcije
‒ uspostavlanje ravnoteže na nivou tjelesnih tečnosti
‒ smanjenje stresa i umora
‒ bolje imunološko stanje kože
‒ zaštita od osteoporoze
‒ smanjenje štetnosti na nivou DNK
‒ usporavanje procesa starenja
‒ smanjenje rizika od nastanka krvnog ugruška

Zaštita od karijesa uz pomoć florida
Prekomjerna konzumacija čaja vjerovatno će donijeti više štete nego koristi. Osim kofeina, čaj sadrži teofilin, ali i neke druge spojeve čija svojstva nisu rasvijetljena dokraja. Ako se prekomjerno konzumira (više od deset šoljica dnevno), osim negativnog efekta kofeina, oksidirani fenolikanski spojevi u čaju umanjuju apsorpciju i pozitivan utjecaj željeza koje se nalazi u hrani. Ovo stanje se posebno očituje kod osoba u čijoj prehrani preovladava voće i povrće, i to na način da kod njih dolazi do stanja anemije (malokrvnosti). Dakle, radi se o negativnom efektu koji se može očitovati onda kad se čaj unosi zajedno s hranom. Iz tog razloga se preporučuje da trudnice i djeca sklona anemiji ne konzumiraju čaj s hranom, odnosno da konzumiraju blažu varijantu čaja uz korištenje limuna. Zahvaljujući vitaminu C, limun umanjuje utjecaj fenola.
U slučaju pripreme čaja na uobičajen način, 80 posto kofeina ostaje u čajnoj masi. Prema tome, osoba koja tokom dana konzumira tri-četiri šolje čaja, na taj način unosi oko 300 miligrama kofeina u organizam. To je upola manje od dnevne doze od 650 miligrama čistog kofeina koju farmaceutska udruženja postavljaju kao dnevnu granicu. U tom smislu, manje količine kofeina ubrzavaju krvotok, daju vitalnost i umanjuju osjećaj umora.
Sve što postoji u kosmosu, stvoreno je da služi određenoj svrsi. Tako je i sa čajem. Ako se konzumira u umjerenim količinama, ova biljka će imati pozitivne efekte na ljudski organizam. Iz tog razloga, želimo li izvući maksimalnu korist iz čaja, moramo paziti na njegovu pripremu i količinu koju konzumiramo.

Zaštita od karcinoma
Za indirektnu zaštitu od karcinoma imamo zahvaliti antioksidantnoj osobini čaja. Ovaj fenomen može se objasniti eliminacijom ili blokiranjem hemijskih materijala koji dovode do pojave karcinoma, i to putem polifenola koji se nalaze u čaju. Još jedna od koristi polifenola jeste njegova sposobnost sprečavanja da masti koje se nalaze u krvi oštete krvne sudove i srce. Stručnjaci su otkrili da zeleni čaj svoje pozitivne efekte pokazuje posebno u slučajevima zaštite od karcinoma želuca, tankog crijeva, pankreasa, debelog crijeva, dojke i jetre. Prema istraživanjima Kineskog nacionalnog instituta za karcinom, kod Kineza koji konzumiraju zeleni čaj manja je vjerovatnoća obolijevanja od karcinoma jednjaka.


izvor: NOVO VRIJEME

Snaga malog bića: Misteriozni svijet pčela

Jedna od životinja iz reda insekata koja je bila predmetom velikog broja istraživanja jeste pčela. Pčele se uzgajaju radi oprašivanja biljaka, ali i radi brojnih i korisnih pčelinjih proizvoda. Medonosne pčele su insekti koji žive u koloniji i koje krasi izvanredan društveni život


U toj društvenoj strukturi kod pčela postoji sistem funkcioniranja koji pčele nose u svojoj prirodi, a koji su ljudi otkrili uz pomoć razuma i velikog broja provedenih eksperimenata. U normalnim okolnostima, u jednoj košnici nalazi se jedna matica, te u zavisnosti od godišnjeg doba, nekoliko stotina mužjaka i hiljade pčela radilica.
U određenim uvjetima, matica u toku jednog dana polaže od 1.500 do 3.000 hiljade jaja iz kojih se rađaju novi stanovnici kolonije. Uz pomoć feromona koji luči matica sprečava se razvoj jaja na način da iz njih izrastu nove matice. Na taj način osigurava se jedinstvo i red među stanovnicima kolonije, te se pripremaju uvjeti da svaka od pčela radi posao iz okvira vlastitih zaduženja.
Sa sposobnošću da na nevjerovatan način polaže svoja jaja, matica je zadužena za osiguravanje stabilnosti i reda unutar košnice. Briga oko jaja i mladih pčela, te mnogi drugi poslovi unutar i izvan košnice, u domenu su pčela radilica, dok su mužjaci (trutovi), koji osiguravaju nastavak potomstva, zaduženi za oplođavanje matice.

Odnos između pčela i biljaka
Nektar, različite boje, sastava i mirisa, koji pčele luče u proljeće, te zreli polen, za pčele i druge insekte oprašivače predstavljaju bogatu trpezu. Da bi se obavio proces oprašivanja i oplodnje, potrebno je da se u taj proces uključe oprašivači, među kojima pčele imaju najvažnije mjesto. Zauzvrat, ove životinje dobijaju polen i nektar koji će zadovoljiti njihove prehrambene potrebe. Naravno, treba spomenuti i činjenicu da je vjetar glavni oprašivač za određene vrste biljaka. Osamdeset posto oprašivanja, koje se vrši posredstvom kukaca oprašivača, vrše pčele.
Crvenu boju pčele percipiraju kao tamnosivu ili crnu boju. Nijedna od biljaka koju pčele oprašuju nema u potpunosti crvene cvjetove. Svakako je broj biljaka koje posjeduju potpuno crvene listove vrlo ograničen, tako da to ne šteti odnosu pčele – biljke.
Jedna medonosna pčela svaki put kad krene po polen obići će stotinjak cvjetova i tom prilikom prikupiti polen ukupne težine od 20 mg (pet miliona komada). U toku jednog dana medonosna pčela može napraviti pet do deset takvih obilazaka. Jedna kolonija pčela u toku godine napravi oko dva miliona letova i tom prilikom u košnicu nanese oko 40 kg polena. Za proizvodnju tri kilograma meda pčele moraju posjetiti najmanje 36.000.000 miliona cvjetova, odnosno 12.000.000 miliona za proizvodnju jednog kilograma meda.
Još jedna interesantna činjenica jeste da prilikom prikupljanja polena pčela obilazi samo jednu biljnu vrstu sve dok ne završi svoj obilazak. No, ako su pak počele s prikupljanjem polena, pčele neće krenuti u prikupljanje nektara. Međutim, ako su pčele počele s prikupljanjem nektara, nakon što prikupe potrebne količine, pčele će nastaviti s prikupljanjem polena i u košnicu se vratiti s prikupljenim nektarom i polenom. Na taj način, pčele se “navode” da oprašivanje vrše među biljkama iz iste skupine, čime se izbjegava križno oprašivanje i oplodnja, odnosno gubitak na nivou fonda budućih plodova. Iako je, naizgled, dužnost pčela da prikupljaju polen i nektar, Stvoritelj ih usmjerava na biljke iz iste skupine, te na taj način, pomoću pčela, omogućava odvijanje procesa oprašivanja i oplodnje.

Izgradnja saća
Pčelinje saće neke su od najčešće proučavanih prirodnih struktura. Da bi se sagradilo, neophodan je vosak, koji pčele izlučuju pomoću žlijezda iz svog stomaka. Činjenica da se saće gradi u obliku šestougaonih komora gotovo da je postala informacija iz domena opće kulture. Zašto baš šestougaone? Jer bi konstruiranjem okruglih, petougaonih ili osmougaonih struktura ostalo mnogo neiskorištenog prostora, a i utrošak građevinskog materijala bio bi veći. Da, i trouglaste i četvorougaone strukture imale bi veći ukupni obim od onih šestougaonih, što bi opet iziskivalo više građevinskog materijala po jedinici prostora. Okidač za pokretanje građevinskih radova jesu velike količine dostupnog nektara u prirodi i nedostatak raspoloživog prostora za njegovo skladištenje u vidu praznih ćelija saća u pčelinjem gnijezdu.

Čistoća kao simbol
Pčele su simbol čistoće, pedantnosti i marljivosti. S obzirom na to da sistem probave kod pčelinje larve nije povezan na anus, probavni otpad se deponira u organizmu, čime se sprečava da taj otpad dođe u kontakt s hranom unutar saća. Matica polaže jaja samo u ćelijama koje su pčele pripremile – očistile i prekri I zaista je vrijedna pažnje i svake pouke činjenica da pčele već hiljadama godina i bez najmanje greške ili odstupanja u računu grade ove vrhunske strukture u kojima se ogleda pravo graditeljsko umijeće le tankim slojem propolisa. Zbog toga, prije nego što spusti trbuščić, matica uvlači glavu u ćeliju i opipava je svojim antenama, a zatim polaže po jedno jaje, koje jednim krajem prilijepi za dno ćelije. U trenutku kad larva prelazi u fazu lutke, ona izbacuje nesvarene materije i polaže ih na dno ćelije. I čim dođe u fazu zrelosti, ona će, kao da je naučena, počistiti svoju ćeliju.
Istovremeno, radilice u blizini matice vrlo brižljivo vode brigu o njenoj čistoći. Poznato je i da tokom ljetnih mjeseci pčele svoj izmet ne izbacuju unutar košnice. A kad dođe period zimovanja, pčele svoj otpad deponiraju u području rektuma (zadnjeg crijeva) i s prvim proljetnim letom one ga se oslobađaju izvan košnice. U slučajevima kad pčele nisu u mogućnosti iznijeti uljeza kojeg su ubodom usmrtile nakon što je ušao u košnicu, one će ga svojim propolisom mumicifirati, ne dozvoljavajući da se raspadne unutar košnice i uprlja prostor oko sebe.

Feromoni kod pčela
Feromoni su hemijske molekule koje služe za oblikovanje ponašanja pčela i uspostavljanje komunikacije na nivou kolonije. Riječ je o sastavu koji primarno luči matica, međutim poznato je i da pčele radilice luče određene feromone. Feromon koji luče matice iz svojih viličnih (mandibularnih) žlijezda, konstantno se širi kroz prostor košnice. Zahvaljujući ovom hemijskom spoju, hiljade pčela unutar košnice rade zajednički kao jedna porodica i obavljaju svoja zaduženja. U blizini matice nalazi se jedna grupa mladih pčela radilica koje su zadužene za čišćenje, ishranu i zaštitu.
Feromon koji preuzimaju putem tjelesnog kontakta, ove mlade pčele raznose do ostalih pčela unutar košnice. I sve dok su pod utjecajem feromona, pčele su apsolutno odane svojoj matici i svoje dužnosti obavljaju poput pravih vojnika. Međutim, u situaciji kad matica, zbog starosti, povrede ili genetske anomalije, više nije u mogućnosti obavljati svoju funkciju, odnosno upravljati zajednicom unutar košnice, pčele će takvu maticu zamijeniti novom, na način da je ubiju ili izbace iz košnice. Miris feromona različit je kod svake matice. Pčele iz jedne zajednice putem ovog mirisa raspoznaju svoju maticu, svoju košnicu, ali i ostale članove svoje kolonije. Taj isti miris im pomaže da ne zalutaju u druge košnice, ali i da prepoznaju i odvrate pčele iz drugih kolonija koje su zalutale i greškom stigle do njihove košnice.
Na ulazu svake košnice nalaze se pčele čuvarice, zadužene za zaštitu košnice, koje karakterizira razvijen refleks i sposobnost uboda. U slučaju da bilo koji uljez pokuša ući u košnicu, one će intervenirati i otkloniti takvu opasnost. Ponekad zaštitari nisu u mogućnosti zaustaviti prodor uljeza. U takvim situacijama zaštitari će ga obilježiti feromonom zvanim 2-heptanon, i time poslati poruku ostalim članovima zajednice da je u košnicu ošao uljez koji treba da bude odstranjen. Međutim, u slučaju da su to radilice iz druge košnice, koje su nakon prikupljanja nektara i polena greškom ušle u njihovu košnicu, tad će im pčele dozvoliti da se oslobode svog tereta.
Pritom, feromonom tipa 2-heptanon pčele obilježavaju i cvjetove s kojih su pokupile polen ili nektar, čime ostavljaju upozorenje drugim pčelama da na konkretnom cvijetu ne gube vrijeme. A kad nađu jedno bogato izvorište, osim svojim klasičnim plesom, pčele će ovo izvorište i put do košnice obilježiti posebnim feromonom i na taj način usmjeriti i ostale pčele iz svoje kolonije. U slučaju da dođe do rojenja, pčele koje se nalaze u novoj koloniji obilježavaju se istim feromonom, da bi se na kraju okupile na svom novom staništu.
Matica koja napusti košnicu radi parenja, ispuštanjem feromona zavodi muške pčele i odaje im svoju lokaciju.

Pčele u Kur’anu
Pčele, koje predstavljaju samo jednu stranicu knjige kosmosa, sigurno imaju još mnogo čudesnih svojstava koje nismo uspjeli dokučiti. U Kur’anu stoji: “Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: ‘Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!’ Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima. To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju.” (En-Nahl, 68-69)
Ovim nam se daje do znanja da ovu sićušna bića posjeduju svojstva vrijedna divljenja i stalnog istraživanja.

izvor: NOVO VRIJEME

Najbrže rastuća skupina muslimana u SAD-u

Latinoamerikanci u SAD-u smatraju se najbrže rastućom grupom muslimana u Americi, objavio je Press-Enterprise.
Iako statistike nisu široko praćene, među latino-zajednicama u SAD-u živi otprilike 150.000 ljudi koji su prešli na islam.
Trend prelaska Latinoamerikanaca na islam praćen je od Islamske zajednice Sjeverne Amerike, te je u 2006. godini bilo procijenjeno da u SAD-u živi oko 40.000 latinomuslimana. Neki lideri u zajednici kažu da nedavni demografski rast ima svoje korijene u zajedničkom iskustvu migracija i negativnim političkim retorikama koje zagovornici smatraju antimuslimanskim.
Mark Gonzales, muslimanski pjesnik i umjetnik u Kaliforniji, rekao je da se migracije najviše odnose na Meksikance i muslimane nakon terorističkih napada od 11. septembra, te da su im pomogle da pronađu “zajednički jezik”.
“Islam je najbrže rastuća religija na svijetu i stopa prelaska Latinoamerikanaca na islam veća je od stope konvertiranja bilo koje druge nacionalnosti”, kazao je Gonzalez, koji je prešao na islam prije 12 godina.
Jihad Turk, predsjednik Bayan Claremonta i Islamskog fakulteta u Kaliforniji, rekao je da je islam najsličniji katoličkim uvjerenjima. “Muslimani vjeruju u mnoge priče koje su sadržane u njihovoj Bibliji, te u proroke koji se tamo spominju”, dodao je on.
"Muslimani ne samo da vjeruju u Boga i Deset zapovijedi već i u Isaa, a.s., kojeg katolici nazivaju Kristom. Također vjeruju da mu se majka zvala Merjema i vjeruju u njenu priču koja je u Kur’anu ispričana sa mnogo više detalja nego u Bibliji”, rekao je Turk. Ove organizacije u SAD-u su osnovane s ciljem spajanja latino i muslimanske zajednice.

izvor: NOVO VRIJEME
 

Razmišljanja: Kako je Zapad postao raj za muslimane?

Među muslimanima se već godinama ponavljaju dva velika slogana. Prvi je općepoznat: Zapad je nemoralan i izvor je svih globalnih prijetnji! Drugi je više eshatološki: Zapad propada ili će uskoro propasti! Sjećam se mnogih poznatih knjiga i predavanja u kojima je najavljivan kolaps Zapada kasnih 1980-ih


Zapad nije propao. Naprotiv, njegov naučni i tehnološki napredak se nastavio, dok su se generacije muslimana širom svijeta pretvarale u “iPhoneovsku generaciju”. Tačno je da Zapad ima mnoge materijalne i nematerijalne probleme. Ipak, kad usporedimo Zapad s muslimanskim svijetom, uočit ćemo da ne postoji nijedno polje u kojem su muslimani bolji.
Nedavni događaji bi trebalo da budu šokantni za prosječnog muslimana koji razmišlja o Zapadu. Hiljade muslimana jure ka raznim zapadnim zemljama s ciljem da započnu bolji život. Muslimani iz Sirije, Iraka i mnogih drugih zemalja pokušavaju migrirati u zapadne zemlje. Zašto muslimani napuštaju svoje historijski muslimanske zemlje? Odgovor je jasan: više nisu u stanju štititi svoj život, čast i porodicu. Više nisu u stanju hraniti svoju djecu. Nameće se još jedno pitanje: zašto muslimani odlaze u zapadne a ne u muslimanske zemlje kakva je Saudijska Arabija? Odgovor je ponovo jasan: ne postoji mnogo muslimanskih država koje muslimanskim migrantima mogu ponuditi humane uvjete poput onih u zemljama Zapada.
Kako to da je “nemoralni Zapad” postao odredište za muslimanske migrante? Zar to ne bi trebalo postiditi one koji su godinama govorili da Zapad propada i da je nemoralan? Decenijama se govorilo da su muslimanske zemlje adresa na koju se potlačeni narodi širom svijeta mogu obratiti. Danas je situacija drukčija. Muslimanske djevojčice i dječaci od kršćanskog Zapada traže zaštitu kako im se ne bi zameo trag u vlastitoj zemlji. Ili, preciznije kazano, muslimani od kršćanskog Zapada traže zaštitu kako bi se zaštitili od drugih muslimana. Činjenica je da iako kršćanstvo nije državna religija nijedne zapadne zemlje, ono je ipak kulturološki prisutno u raznim aspektima zapadne politike i društva. Još je važnij Kako to da je “nemoralni Zapad” postao odredište za muslimanske migrante? Zar to ne bi trebalo postiditi one koji su godinama govorili da Zapad propada i da je nemoralan? Decenijama se govorilo da su muslimanske zemlje adresa na koju se potlačeni narodi širom svijeta mogu obratiti. Danas je situacija drukčija e to da je Zapad i dalje kršćanski za mnoge muslimane.
Pročitao sam nedavno članak kanadske novinarke Allison Jones o najnovijim grupama sirijskih izbjeglica koje su stigle u Kanadu. Jedan Sirijac je veoma slikovito opisao traumatičnu situaciju iz perspektive pojedinca s Bliskog istoka i njegovog odnosa prema Zapadu: “Mnogo smo propatili. Sad nam se čini kao da smo iz pakla došli u raj.”
Nema potrebe dalje pojašnjavati ovu izjavu jer je očito da se pakao odnosi na Siriju, njegovu domovinu. Mora da je mu je bilo teško reći da je njegova historijska otadžbina danas pakao, dok se raj u ovom slučaju odnosi na Kanadu. Sigurno bi se mnogi Sirijci složili s ovom izjavom. Milioni ljudi iz zemalja Bliskog istoka bi radije živjeli na kršćanskom Zapadu nego u svojim domovinama.
Poznati arapski pjesnik Ibn Džubejr je u 12. stoljeću zapisao ove stihove:
Ako postoji raj na zemlji, onda je to Damask,
a raju na nebesima je opet ravan Damask.
Prema tome, ne možemo a da se ne pitamo kako to da se muslimanski raj, Damask, pretvorio u pakao za muslimane. Damask, grad koji je Ibn Džubejr poredio s rajem, danas je poput pakla za Sirijca koji je napustio svoju zemlju da bi izbjegao smrt u građanskom ratu.
Još je indikativnija reakcija muslimana na ove događaje. Razvijaju li danas muslimani kritičniji pristup prema sebi, svom društvu i politici nakon nedavnog haosa u mnogim muslimanskim zemljama, ili nastavljaju s ustaljenim govorima protiv Zapada koji sprečava muslimane da uvide svoje nedostatke?

izvor : NOVO VRIJEME