Nakon što je “sveta riječ” pretočena u pismo, to pismo je nakon nekog vremena došlo u dodir s umjetničkim sklonostima naših predaka. Iz jednog takvog dodira izrodile su se umjetnosti kakve su kaligrafija, iluminacija, ebru i koričenje. Tokom 16. stoljeća, kad je Osmansko carstvo bilo na vrhuncu, i ove grane umjetnosti daju najljepše plodove
Ebru je umjetnost koja se izvodi na način da se po površini guste mase u čijem je sastavu velik procent vode nanosi boja, nakon čega se nastali motivi ili oblici prenose na površinu papira koji se postavlja iznad te tečnosti. Stoga se još zove i slikanje na vodi. Što se tiče porijekla naziva “ebru”, smatra se da dolazi od perzijske riječi “ebr” (nalik oblaku) ili “ab-ru” (površina vode), odnosno od čagatajske riječi “ebre” (naborano ili valovito). Zbog naboranog izgleda koji podsjeća na motive s mramora, na evropskim jezicima ebru je opisana kao “marmor papier”, “papier marbre”, “marbled “paper”, dok se na arapskom opisuje kao “varakul-mudžezza”.
Nastao u Buhari
Za ebru se vjeruje da je nastao u 8. i 9. stoljeću u Buhari, gradu na području današnjeg Uzbekistana. Odatle je ova umjetnost stazama Velikog puta svile, preko Irana i Anadolije, stigla do Istanbula. Poput drugih knjižnih umjetnosti, svoj razvojni put nastavlja u Istanbulu, gdje uspon umjetničkog izražaja doživljava tokom 16. stoljeća, a vrhunac u godinama 17. stoljeća. Slike rađene ebru-tehnikom u tom periodu su pronalazile put i do svojih kupaca na području Evrope.
Najstarije poznato djelo rađeno ovom tehnikom nalazi se u biblioteci Univerziteta u Istanbulu. Pretpostavlja se da je djelo nastalo prije 1519. godine. Postoji još jedna slika rađena ovom tehnikom, koja se čuva u istanbulskoj Topkapi palači, za koju se vjeruje da je naslikana 1539. godine. S obzirom na to da u to vrijeme nije postojala praksa potpisivanja slika, osim kod onih koje su nastale u posljednjem periodu Osmanskog castva, podaci o ranijim slikarima nisu nam dostupni.
Neka od poznatih imena u svijetu ebru umjetnosti su osmanski slikari poput Şebek Mehmet-efendije, Hatip Mehmet-efendije, Šejh Sadik-efendije, Nafiz-efendije i Hezarfen Ethem-efendije. Što se tiče ranih godina nakon osnivanja Republike Turske, do posebnog izražaja u ovoj umjetnosti došli su Necmettin Okyay, Sami Okyay, Sacit Okyay, Abdulkadir Kadri-efendija i Mustafa Duzgunman.
Nekoliko osnovnih grupa
Glede motiva i oblika koji se slikaju, ebru umjetnost je podijeljena na nekoliko osnovnih grupa. U zavisnosti od pravca pomjeranja boje na površini vode, nastaju vrste kakve su “gel git” – plima i oseka, “šal” – kašmirski ebru, “tarakli” – češljani ebru, “bulbul juvasi” – gnijezdo slavuja, “hatip” – ebru motivi i “čičekli” – cvjetni ebru. “Batal” – krupni ebru, tehnika je kojom se motivi nastali na vodi, bez ikakve manipulacije, prenose na površinu papira.
Prilikom ocjene ljepote jednog ebru djela, tri komponente se uzimaju u obzir. To su hav, hale i dezen. Hav predstavlja visinu boje na površini papira. Kad se dodirne, ona daje osjećaj baršunaste površine, a najbolji rezultati postižu se primjenom zemljanih boja. Hale (aureol), predstavlja svjetlosni krug koji se nalazi oko svake kapljice boje. Postiže se tako što se u smjesu boje doda životinjska (goveđa) žuč. Dezen predstavlja opći izgled ebru djela. Raspored boja, harmonija, oblik motiva, njihova pozicija i veličina, elementi su koji tvore dezen.
Kad je riječ o ebru umjetnosti, onda je moguće govoriti i o određenim ekolima. Turski ebru jedan je od ekola ili stilova unutar ove umjetnosti. Čini se da nije suviše pretjerano očekivati da umjetnici širom svijeta koji se bave ebruom svoju umjetnost nazivaju “turski ebru” ili da koriste samo tehnike koje se odnose na turski ebru. Umjetnost je univerzalna vrijednost. Oni koji daju najveći doprinos u očuvanju i razvoju jedne umjetnosti imaju pravo i da budu oni koji se najviše pitaju u tom domenu.
Veliki broj ebru umjetnika danas radi na način da im je ebru jedina okupacija. Međutim, postoje i umjetnici koji ebru koriste kao komplementarnu umjetnost u svom radu na umjetničkim poljima kakva su minijatura, iluminacija, kaligrafija i slikarstvo. Izrada ebru djela u svrhu njihove primjene na koricama knjiga praksa je na koju nailazimo Za ebru se vjeruje da je nastao u 8. i 9. stoljeću u Buhari, gradu na području današnjeg Uzbekistana. Odatle je ova umjetnost stazama Velikog puta svile, preko Irana i Anadolije, stigla do Istanbula. Poput drugih knjižnih umjetnosti, svoj razvojni put nastavlja u Istanbulu, gdje uspon umjetničkog izražaja doživljava tokom 16. stoljeća, a vrhunac u godinama 17. stoljeća. Slike rađene ebru-tehnikom u tom periodu su pronalazile put i do svojih kupaca na području Evrope samo u tragovima.
Tradicionalni i moderni ebru
Kad se govori o odnosu između tradicionalne i moderne ebru umjetnosti, mišljenja su vrlo raznolika. I dok neki umjetnici insistiraju na održavanju stila koji se oslanja na tradiciju, drugi su pak mnogo slobodniji glede izbora materijala i tehnika koje se primjenjuju. Umjesto da se vodi diskusija oko ispravnosti bilo kojeg od ovih stavova, vjerujemo da bi prihvatanje raznolikosti doprinijelo bogatijem naslijeđu na polju ove umjetnosti. Ljudi koji se širom svijeta bave ovom granom umjetnosti svakako su slobodni da rade onako kako im najviše odgovara. Hoće li se neko djelo svidjeti ljudima ili ne, to je isključivo pitanje ukusa. Tehnika koja danas ne budi previše interesiranja, možda će već sutra biti vrlo privlačna umjetnicima.
U svijetu živi vrlo mali broj umjetnika koji su svoju naobrazbu stjecali od starih majstora i koji posjeduju idžazet (certifikat). Iz tog razloga, tražiti od nekog umjetnika posjedovanje idžazeta da bi mu se omogućilo da podučava ebru, veliko je ograničenje, kako za umjetnika tako i za samu umjetnost. Je li neko dobar ebru umjetnik ili ne, nije sud koji se može donijeti samo na osnovu posjedovanja idžazeta, jer djelo govori najviše o sebi. Naravno, to ne znači da nema koristi od toga da se majstori ove umjetnosti okupe i zajednički definiraju određene kriterije.
Ebru danas prolazi novi period oživljavanja. Kako kod nas, tako i u ostatku svijeta, sve je više ljudi koji se zanimaju za ovu vrstu umjetnosti. Stasavanjem nove generacije ebru umjetnika nastaju i nove tehnike. S tim da, ako se želi očuvati tradicionalni stil, onda treba pružiti veću podršku i pažnju umjetnicima koji slikaju tradicionalnim ebru stilom.
I kad se početkom dvadesetog stoljeća činilo da će umjetnosti kakve su kaligrafija, ebru, iluminacija ili minijatura polahko postati dio prošlosti, krajem dvadesetog stoljeća svaka od ovih grana je na svoj način doživjela novi procvat, a neki umjetnici su čak uspjeli objediniti ove tradicionalne umjetničke grane. Danas, u 21. stoljeću, interesiranje za ove umjetnosti sve više raste. Nadajmo se da je ovo konačna pobjeda umjetnosti nad oblacima zaborava koji su prijetili da zatru trag jednom velikom historijskom naslijeđu.
Sve veća zainteresiranost
Danas je Turska zemlja u kojoj živi velik broj umjetnika koji se bave ebruom. Međutim, interesantno je da i u svijetu postoji sve veći broj onih koji se interesiraju za ovu umjetnost. Stotine hiljada ljudi iz Evrope, Amerike i Azije aktivni su u polju ebrua. Ljudi širom svijeta, zainteresirani za ovu umjetnost, na stranicama kakva je http://groups.yahoo.com/group/Marbling okupljaju se i dijele svoja iskustva s drugima.
Stari majstori ove umjetnosti samostalno su izrađivali sve vrsta materijala koji se koristio prilikom slikanja. Najčešće korišteni alati su: papir, boja, četkica, kapaljka, igla, korito, češalj i sl. Boje koje se koriste za ebru jesu boje koje se ne rastvaraju u vodi. Za izradu tradicionalnih ebru slika koriste se zemljane boje. Ova boje se postavljaju na mramornu podlogu, nakon čega se melju ručnim kamenom koji se zove “destezeng”. Mljevena boja se nakon toga prebacuje u jednu posudu, gdje joj se dodaje voda i životinjska žuč, nakon čega se smjesa ostavlja na sazrijevanje. U zavisnosti od vrste boje, period čekanja može biti od nekoliko sedmica do nekoliko godina. Nakon što se analizira kvalitet pripremljene boje, ona se nakon toga koristi. S obzirom na složenost i dužinu procesa pripreme boja, danas umjetnici sve više koriste gotove proizvedene boje.
izvor: NOVO VRIJEME
Nema komentara:
Objavi komentar